субота, 10. април 2010.

Zombi dnevnici,bukvalni zapisi iz podzemlja,zapis prvi

Mislim da bih prvo trebalo da napisem kako je sve pocelo.Ili kako se zavrsilo,jer su mi jos uvek sveza secanja,ili bolje je reci instinkt, na moj zivot,na vreme dok jos nisam poceo da nezivim.Mislim da o stvarima kao sto su moj datum i mesto rodjenja,moje ime upisano u maticnoj knjizi rodjenih,podaci o tome gde sam,sa kim i kako ziveo,nisu vazni.Jer zasto da pricam o svom embrionalnom razvoju,o stadijumu larve u kome sam tada bio?Zivot je samo pretporodjajna faza u nezivotu svakog regularnog zombija.
Dakle,na pocetku,bih trebalo da napisem o svojim porodjanim mukama.O paklenom bolu unistenja larvenog oblika zivota.Trebalo bih da izbegavam izraze koji sugerisu pakao,jer on pretpostavlja zivot.Za zombija,poput mene,pakao ne postoji.
Elem,sve je pocelo zivotom.Ziveo sam.Sada,iz ove perspektive,nije mi jasno kako sam to uspevao.Verovatno tesko.Uzvodno.Da sam se prepustio inerciji ne verujem da bih zapoceo ovu karijeru zombija.
Malo mi je mutno i nejasno secanje na to vreme,ali mislim da je zombiranje pocelo dok sam sedeo izpred televizora i gledao neki horor film.Ne secam se,vise tacno,koji je film bio u pitanju.Mozda je bio neki hardcore film,tipa "Drugi dnevnik RTS-a",ili neki trash horor kao sto je "Nacionalni dnevnik" ili teenage horor "Vesti B92".
I tada se to desilo.U jednom trenutku sam gledao jedan veoma zanimljiv intervju sa nacionalnim knjizevnim Bardom,a u sledecem trenutku mi se pred ocima ukazivala pesma "Cosici uveoci".Olovo kojim su stampana slova Bardovih knjiga pretvorilo se u olovo drugog kalibra,reci iz knjige su postali nozevi,sekire i buzdovani,listovi iz knjige su postali tenkovi,a uvodi i pogovori knjige su poceli da sijaju radioaktivnim sjajem sa potencijalom atomskih bombi.
Sa gornje ivice mog televizora pocela je da izbija krv.Krv se slivala preko ekrana,prekrivajuci nasmejana lica dece,jer je bas tada pocinjao prilog o tome kako kompanija Dizni zeli da napravi novi Diznilend bas u Srbiji.
Pokusao sam da promenim tv-kanal.Ali sa tv-a je i dalje curila krv,sve vise prekrivajuci ekran.Vise nisam mogao da razaznam koji je program u pitanju.
Zvuk koji je izlazio ja vise nisam mogao da razumem.Vise to nisu bili glasovi normalnih ljudi vec neartikulisani zvuci koje mogu da ispustaju samo bezumna bica,poludeli jadnici.
Ne znam koliko je sve to trajalo.U uzasu koji je zavladao izgubio sam osecaj za vreme,prostor i uzinu.
Iznenada,kako je pocelo,tako se i zavrsilo.
Sa tv-a je nestala krv,prestali su da se cuju urlici i vriska.Poceo je da se oseca opojni miris cveca u prolece,cak je i moj televizor procvetao.
Kroz cvetni aranzman video sam da je poceo "Muzicki tobogan za odrasle",pevala je Princeca,a ja sam postao zombi.

5 коментара: